Ana Rocha de Sousa: Briga o drugima ključno je pitanje današnjice

Obitelj portugalskih doseljenika krpa kraj s krajem u gunguli londonskog predgrađa, dok im splet okolnosti ne natrpa socijalnu službu za vrat. Njihova turbulentna svakodnevica tada se pretvara u psihološki triler. Film Slušaj snažan je vapaj protiv institucijske sociopatije, a u programu ovogodišnje ZFF-ove dugometražne konkurencije gledamo ga od srijede do četvrtka. S Anom Rocha de Sousa, redateljicom i dobitnicom nagrade za najbolje debitantsko ostvarenje na ovogodišnjem Filmskom festivalu u Veneciji, popričali smo o metodama iza prikaza košmara.

razgovarao: Danijel Brlas


Briga o drugima – o djetetu, sestri ili čitavoj zajednici – tema je koja se često ponavlja u vašim filmovima.

Pitanje brige za druge jedno je od najvažnijih pitanja današnjice. Ako postoji jedna stvar koju trebamo usvojiti u ovoj ludoj godini to je da se moramo brinuti jedni za druge. Možda nas upravo to ova pandemija pokušava naučiti. U svojim filmovima istražujem teme koje su mi privatno bliske, obiteljske priče o razdvajanju, o tome što znači napokon početi živjeti, o tome kako se nositi s distancama… Na kraju, ljubav nam pomaže da prebrodimo sve poteškoće.

Na koga ili što se odnosi “slušanje” u naslovu filma?

Odnosi se na sve i svakoga. Ima sve slojeve značenja kojih se možete sjetiti. “Slušaj” se s jedne strane odnosi na sam čin slušanja kao temelj razumijevanja; biti sposoban staviti se u tuđu kožu, suosjećati s drugom osobom. Odnosi se i na administrativni sustav koji je bez sluha, kojemu nedostaje upravo ta komponenta empatije, i koji zato ne može prekoračiti pravila i postati savršeno human. Odnosi se i na jednu izvanrednu gluhu curicu koja jedina zapravo posjeduje sposobnost “slušanja”, koja konstantno promatra i detaljno analizira svijet oko sebe i bezrezervno se trudi povezati, razumjeti, komunicirati. Odnosi se i na priču o ovoj obitelji, kojoj očajnički treba razumijevanje i potpora, kao i na sve stvarne obitelji koje prolaze kroz traume prisilnih posvajanja, kojima se oduzima pravo glasa i uopće ih se ne sluša. Svi su ti slojevi međusobno isprepleteni. Slušati nije nimalo jednostavno, ali je izuzetno moćno.

U svojim opservacijskim nastojanjima, film djeluje gotovo dokumentaristički, a zahvaljujući izostanku detaljne ekspozicije, likovi djeluju mnogo stvarnije od tipičnih templara i mučenika koje smo navikli vidjeti kao protagoniste ovakvih priča. Što vas je navelo na ovakav pristup?

To je više instinktivan način na koji doživljavam svijet, vještine koje sam razvijala od malih nogu. Odrastala sam u okruženju otvorenom prema različitim kulturama i oduvijek sam bila znatiželjna. Pažljivim promatranjem okoline dolazite do najnevjerojatnijih otkrića. Naučite nešto o životu dok sjedite u kafiću, stojite na autobusnoj stanici ili šećete muzejom. Možda je stvar u tome da uživam pronalaziti ljepotu u svakodnevnim detaljima. Ne treba mijenjati ono što prikazujemo, već način na koji to gledamo i kako se osjećamo.

Prije redateljske karijere bili ste istaknuta glumica i slikarica. Kako su ta dva poprilično različita oblika umjetničkog izraza utjecala na vaš režijski stil?

Upravo te i još neke druge umjetničke forme držim centralnima za moj redateljski razvoj. Postoje neke tehnike koje će vas puno brže dovesti do statusa filmskog genija od ovih kojima se ja koristim. Moji kreativni izbori rijetko slijede propisane oblike i ne trudim se održati apsolutnu kontrolu. Pokušavam ostaviti prostora slobodi, što nije baš uobičajeno na filmskom setu. Koncentriram se na glumačke izvedbe i kako ispričati priču kroz njih, više nego na to jesu li mi svi elementi u kadru savršeno raspoređeni. I mislim da to dosta dolazi do izražaja u mom radu. Kada mogu birati, biram srce, ne mozak. Dušu, a ne pravila. Emocije, ne samo ideje. Moja tehnika je slobodna i uvijek me dovede do stvari koje se isplati tražiti.