Intervjurali smo Kristinu Grozevu i Petra Valchanova

Kristina Grozeva i Petar Valchanov, bugarski autorski par čiji prvijenac „Lekcija“ smo 2014. gledali na ZFF-u, sa svojim petim filmom „Crni novac za bijele noći“ ponovo tragikomično seciraju bugarsku društvenu svakodnevicu. Ovaj puta, protagonisti Marina i Goša, u maniri postsocijalističkih Romea i Julije u poodmaklim godinama, spremaju se na veliki turistički „bijeg“, putovanje života u „majčicu Rusiju“, međutim, baš ništa im ne krene po planu. Ovaj film u ovogodišnjem ZFF programu Mreže festivala Jadranske regije jedan je od onih u kojima ćemo se vrlo lako prepoznati kao društvo i pojedinci.

 

1. Vjerujem da će hrvatska publika u protagonistima vašeg filma moći prepoznati likove koji u sebi nose društveno nasljeđe socijalističkog sustava, a koji se uvelike prelio i u sadašnjost. Djeluju gotovo karikaturalno, no istovremeno su toliko prepoznatljivi – kao naši susjedi, članovi obitelji, možda i mi sami u svojim najslabijim trenucima. Kako ste pristupili njihovom stvaranju?

Marina i Goša nisu u potpunosti izmišljeni likovi. Izgradili smo ih na temelju ljudi koje poznajemo, kroz promatranja i iskustava prikupljanih tijekom mnogo godina. Pripadaju generaciji koja je polovicu života provela u komunizmu, a drugu polovicu pokušavajući se prilagoditi posve drukčijem sustavu, no pritom ne mijenjajući nužno svoje navike, vrijednosti ili način razmišljanja. Najveći izazov bio je izbjeći pretvaranje tih likova u karikature. Bilo bi vrlo lako ismijati ih ili svesti na političke stereotipe. No, mi smo željeli zaviriti ispod površine, razumjeti njihove unutarnje proturječnosti i mehanizme samoobmane koji ih štite od neugodnih istina. Marina i Goša su sasvim sposobni za ljubav, nježnost i velikodušnost, ali isto tako i za manipulaciju, neiskrenost i okrutnost. Pritom u tome ne vide nužno nikakvu proturječnost. Upravo nas je najviše zanimalo kako mali moralni kompromisi postupno postaju način života, sve dok korupcija ne nadiđe puki novac i ne počne prožimati naše najintimnije odnose, naše snove pa čak i našu predodžbu o tome tko smo. Željeli smo tim likovima pristupiti s empatijom, ali bez opravdavanja njihovih postupaka. Na kraju krajeva, radije prepuštamo sud publici. A možda najneugodniji trenutak nastupa upravo onda kada u njima prepoznamo dio sebe.

2. Novac je jedan od središnjih motiva u filmu: njegova fizička prisutnost, čin brojanja, te općenito opsjednutost likova njime, podsjetili su me na Bressonov  klasik „Novac”. Na koji način ste pristupili tom motivu?

Novac u filmu gradi vlastiti put, gotovo kao zasebna priča. Novčanice se broje, skrivaju, razmjenjuju, razbacuju i kradu. Stalno prelaze iz ruke u ruku, a sa svakom transakcijom priča poprima novi smjer. Željeli smo pratiti to putovanje ne samo kroz likove, već i kroz sam novac. Na neki način, novčanice postaju nijemi svjedoci svega što se događa.

3. Jedan od najkomičnijih dijelova filma jest prikaz toga da u društvu koje je inherentno korumpirano uvijek postoji netko tko je još veći lopov, a poštenje se smatra gotovo bolešću. Je li to pesimizam ili stvarnost?

Nazvali bismo to stvarnošću, iako bismo iskreno voljeli da je riječ samo o pesimizmu. U društvu u kojem je korupcija postala način života, poštenje počinje nalikovati na čudan oblik ekscentričnosti, možda čak i na mentalni poremećaj. A najapsurdnije je to što su ljudi koji varaju, lažu i kradu često iskreno ogorčeni kada netko njima učini potpuno istu stvar.

4. Da, pritom se čini se kao da su granice između satire i stvarnosti u ovom filmu potpuno izbrisane. Jeste li mu, općenito govoreći, pristupili kao satiri?

Granica između satire i stvarnosti posebno je tanka u Bugarskoj, gdje se čini da stvarnost često konkurira satiri – i pobjeđuje. Ne moramo ništa pretjerivati. Jednostavno usmjeravamo svjetlo reflektora na određene aspekte ljudskog ponašanja i društva koji često prolaze nezapaženo ili se uzimaju zdravo za gotovo. Ponekad je dovoljna samo promjena perspektive da se otkrije koliko stvarnost može biti apsurdna. Za nas satira ne znači iskrivljavanje stvarnosti, već njezino jasnije prikazivanje.

5. Možete li nam reći nešto više o scenama Povorke ponosa i protuprosvjeda u Sofiji, koje očito nisu bile izmišljeni dio filma?

Te su scene zapravo bile dar stvarnosti. Samo tjedan dana prije početka snimanja, naš voditelj lokacija obavijestio nas je da će se u središtu Sofije, baš na dan kada smo trebali početi sa snimanjem, održati dva skupa: Sofia Pride i protuprosvjed koji su organizirali zagovornici takozvanih tradicionalnih kršćanskih obiteljskih vrijednosti. Zbog sigurnosnih mjera rečeno nam je da će snimanje na tom području biti nemoguće te da bismo trebali odgoditi prvi dan snimanja.

No, mi smo u tome vidjeli priliku, a ne prepreku. Odlučili smo odvesti svoje glumce i kameru ravno u središte tih stvarnih događaja. Ono što nas je fasciniralo bila je apsurdnost situacije: dvije skupine koje izražavaju potpuno suprotstavljene vizije društva, praktički jedna pokraj druge, dok naši likovi lutaju između njih s kovčezima, očajnički tražeći autobus koji nikada neće stići. Volimo kada stvarnost na taj način intervenira u fikciju jer život ponekad ponudi nešto daleko zanimljivije od bilo čega što biste sami mogli napisati. Sve što trebate učiniti jest prepoznati to.

6. Postoji li u Bugarskoj raširena vrsta sovjetske nostalgije, poput one koju osjeća Marina?

Dovoljno je pogledati rezultate naših posljednjih izbora. Više od 35 godina nakon pada komunizma, Bugarska ima predsjednicu koja je veći dio svoje političke karijere provela u Bugarskoj socijalističkoj partiji – sljednici nekadašnje Komunističke partije – te premijera koji je prvotno izabran uz potporu upravo te stranke. Sovjetska nostalgija nipošto nije stvar prošlosti. Marina nije usamljena, dapače, ona je dio većine birača koji su odlučili povesti Bugarsku unatrag i prema istoku.

7. Kako ste odabrali zaista izvrsne glumce za dvije glavne uloge?

Tanyu i Ivana smo imali na umu već dok smo pisali konačnu verziju scenarija jer oboje glumaca poznajemo već dugi niz godina. Ivan Savov je tumačio glavnu ulogu u filmu našem filmu Otac, dok se Tanya Shahova pojavljivala u manjim, ali važnim ulogama u gotovo svim našim filmovima. Već dugo smo joj željeli povjeriti glavnu ulogu, a lik Marine činio se kao savršen izbor. Ovaj par čini posebno zanimljivim i njihova zajednička prošlost, jer su zajedno studirali glumu, a na početku karijere čak su zajedno glumili Romea i Juliju na kazališnim daskama. Desetljećima kasnije, odlučili smo ih ponovno spojiti kao Romea i Juliju – samo što su ovoga puta znatno stariji, ponešto manje romantični i prilično katastrofalniji.

8. Na kraju filma zaista je teško ne suosjećati s protagonistima – dijelom i zbog vašeg empatičnog pristupa, u kojem im je, između ostalog, kamera često fizički vrlo blizu – oni su, naime, proživjeli život ispunjen dubokim očajem. 

Apsolutno. I mi sami osjećamo veliko suosjećanje prema Marini i Goši, a nadamo se da će to osjetiti i publika. Oni nisu nužno ljudi kojima se treba diviti, a zasigurno su i sami odgovorni za mnoge svoje nedaće. Ipak, istovremeno su ranjivi, usamljeni i očajnički se pokušavaju držati svojih snova, ma koliko ti snovi bili pogrešni. Vjerujemo da razumijevanje nekoga ne znači i opravdavanje njegovih postupaka. A što se više približimo svojim likovima, to postaje teže suditi o njima s neke udobne distance. Upravo zato volimo držati kameru tako blizu – želimo da publika razumije naše likove iznutra, umjesto da ih samo promatra izvana. Naposljetku, želimo da se gledatelji, baš kao i mi, mogu smijati Marini i Goši, ljutiti se na njih, a istovremeno osjećati suosjećanje prema njima.

9. Primjećujete li, na temelju interakcija nakon projekcija, da publika u bivšim socijalističkim zemljama reagira drugačije od publike u ostatku svijeta?

Možda se publika u bivšim socijalističkim zemljama smije uz snažniji osjećaj déjà vua, dok drugi uživaju u apsurdu, a da pritom nužno ne prepoznaju njegove povijesne korijene. No, korupcija, samoobmana, pohlepa i ljudski apsurd nisu svojstveni isključivo istočnoj Europi. Nažalost, čini se da su prilično univerzalni.

10. Ovo je već vaš peti dugometražni film. Što biste izdvojili kao svoj prepoznatljiv stil i teme koje se provlače kroz sve vaše filmove?

Fasciniraju nas proturječnosti ljudske prirode, a posebno izvanredna sposobnost ljudi da opravdaju vlastite postupke, čak i onda kada su ti postupci u suprotnosti sa svime u što navodno vjeruju. Naši likovi rijetko su svjesni koliko njihovo ponašanje može biti apsurdno. Shvaćaju sami sebe vrlo ozbiljno, a možda ih upravo to čini toliko smiješnima. Još jedna stvar koja povezuje naše filmove jest način na koji naizgled beznačajan događaj može pokrenuti niz sve nepredvidljivijih zbivanja. Volimo gurati situacije prema apsurdu, pritom nastojeći očuvati njihovu unutarnju logiku i vjerodostojnost. Stilski nas privlači prostor u kojem tragedija i komedija postaju nerazdvojne. Humor ne doživljavamo kao sredstvo za ublažavanje ozbiljnih tema. Upravo suprotno, smijeh nam ponekad omogućuje da se približimo stvarima s kojima bi se inače bilo previše bolno ili neugodno suočiti. Ali nikada ne želimo gledati na svoje likove s visine, već ih nastojimo ih razumjeti, uključujući njihove slabosti, iluzije i ponekad užasavajuće odluke. Želimo da im se publika smije, da s njima suosjeća ili se na njih ljuti, a možda se ponekad u njima i prepozna. Jer udaljenost između nas i naših likova često je mnogo manja nego što bismo željeli vjerovati.

11. Režirati pet dugometražnih filmova koji su doživjeli premijeru u dvanaest godina priličan je redateljski uspjeh. Koje su najvažnije lekcije koje ste usvojili o tome kako uopće ostvariti dugometražni film?

Pravilo broj jedan: Snimajte filmove u koje svim srcem vjerujete, o temama koje su vam uistinu važne. Pravilo broj dva: Nikada ne kršite pravilo broj jedan! Financiranje filma znači uvjeriti druge ljude da povjeruju u nešto što još ne postoji. A kako možete očekivati ​​da oni u to vjeruju ako sami ne vjerujete? Iskrena strast je zarazna. Ona vam, naravno, ne jamči financijska sredstva, ali bez nje čak ni najgenijalnija strategija financiranja vjerojatno vas neće daleko odvesti.

Morate biti pomalo opsjednuti svojom idejom. Dovoljno opsjednuti da preživite godine odbijanja, neizvjesnosti i frustracije, a da pritom ne izgubite iz vida zašto ste uopće željeli snimiti taj film.

12. Na tragu te zaraznosti, koja je vaša sljedeća velika filma opsesija?

Radimo na bugarsko-francuskoj ljubavnoj priči koja spaja komediju, dramu, politički triler, špijunažu i romansu. I prije nego što pomislite da smo sve to izmislili – upravo suprotno. Priča se temelji na stvarnim događajima. Radni naslov je Ljubav u doba komunizma, a riječ je o priči Freddyja i Raine Foscolo, čija se ljubav upliće u mehanizam bugarske komunističke Državne sigurnosti. Tu su zatvorske kazne, tajne operacije, lažni identiteti i bijeg koji zvuči kao da je izašao iz nekog špijunskog romana. No, priča nas vodi i u sadašnjost, kroz njihovu kćer Suzy, koja počinje otkrivati ​​što se zapravo dogodilo njezinoj obitelji i upravo tu priča postaje posebno uznemirujuća. Više od 35 godina nakon pada komunizma, pipci državne sigurnosti još uvijek duboko sežu u bugarsko društvo. Režim je nestao, ali njegove su mreže opstale i nastavljaju povlačiti konce moći.

Intervjuirao Nino Kovačić