Intervjuirali smo Annu Calder-Marshall

“Smatram da je Lanceova redateljska genijalnost upravo u tome što mi nikada nije diktirao kako nešto točno izvesti. Gledatelji sami moraju na mom licu prepoznati emocije, umjesto da im ja govorim što bi trebali osjećati.”

Britanska filmska i kazališna veteranka Anna Calder-Marshall u novom filmu Lancea Hammera Kraljica na pučini glumi Leslie, staricu s demencijom čije stanje izaziva ozbiljnu obiteljsku i administrativnu dramu. Za ovu ulogu Anna je, zajedno s glumačkim partnerom Tomom Courtenayem, osvojila nagradu za najbolju sporednu ulogu na ovogodišnjem Berlinaleu. Njihov zajednički nastup u filmu nastavak je cjeloživotnog prijateljstva koje traje još otkako su krajem 1960-ih nastupali u kazalištu kao Hamlet i Ofelija. Film Kraljica na pučini na 24. ZFF-u prikazuje se u glavnom natjecateljskom programu, što smo iskoristili kao povod da s Annom porazgovaramo o temi demencije, iskustvima sa snimanja i o tome kako je gradila lik Leslie.

• Što vas je potaknulo da prihvatite ulogu dementne Leslie u filmu Kraljica na pučini?

Pročitala sam scenarij i duboko me dirnuo, ali nisam vjerovala da bih to mogla izvesti jer sam se u to vrijeme brinula o suprugu. Sin Tom mi je rekao: “Mama, moraš to učiniti zbog sebe, to je tvoja prilika!” Preuzeo je i brigu o mom suprugu. Bez njegova ohrabrenja ne bih mogla ostvariti ono što sam željela. Osim toga, osjećala sam da je riječ o temi koja zahtijeva razumijevanje i dijeljenje s drugima jer sam se i sama s njom često susretala.

• Lik ste istraživali i posjećujući domove za skrb te promatrajući ljude u njima. Možete li nam reći nešto više o tom iskustvu?

Da, često sam posjećivala domove za skrb, promatrala, proučavala i pokušavala proniknuti u umove tih ljudi. Bilo je fascinantno zaviriti u te “praznine” u njihovu biću, jer se izvana nije moglo razaznati  jesu li mentalno “prisutni”. Smatram da je Lanceova redateljska genijalnost upravo u tome što mi nikada nije diktirao kako nešto točno izvesti. Gledatelji sami moraju na mom licu prepoznati emocije, umjesto da im ja govorim što bi trebali osjećati. Promatrala sam i  kako ih dugogodišnji prijatelji prosuđuju, iako ostaje tajna gdje se oni zapravo mentalno nalaze i što rade.

• Kako ste pristupali unutarnjem svijetu osobe s demencijom i prilagođavali glumu, pazeći da se ne pretvori u karikaturu?

O Leslie sam razmišljala kao o djetetu i o životinji. Činjenica da sam mogla koristiti slikanje kao oblik unutarnjeg izražavanja pružila mi je slobodu. Lance Hammer bio je sjajan redatelj. Nudila sam mu različite načine prikaza demencije, a on bi mi govorio: “To je previše, pretjerala si” ili “To je premalo”. No rekao mi je i ovo: “Annie, samo budi svoja.” Oslanjala sam se na svoje unutarnje ja – na dijete u sebi – što me glumački oslobodilo. Iskrena prijateljska ljubav koja postoji između mene i Toma Courtenaya bila je srž mog bića u liku Leslie.

• Kako je bilo raditi s dugogodišnjim prijateljem Tomom Courtenayem, koji u filmu glumi Leslienog muža Martina? Općenito, koje su vam scene bile najteže i zašto?

Kad smo se Tom i ja ponovno susreli u mojem vrtu radi audicije, činilo mi se kao da smo se vratili četrdesetak godina unatrag. Raditi s njim čista je radost. Puno se smijemo, a zajednički rad duboko me ispunjava. Imao je razumijevanja i pomagao mi bez obzira na to u kakvom sam se stanju nalazila, pa je snimanje većine scena, iako nisu bile lake, bilo iznimno vrijedno iskustvo. Najteže su mi bile scene na samom kraju filma. Bilo ih je teško i odglumiti i gledati. Bilo je to drukčije od svega što sam dosad glumila, ali Tomova dobrota bila je izuzetna. Primjerice, tijekom snimanja scene pod tušem pružio mi je toliko ljubavi da sam zapravo zaboravila u kakvoj se situaciji nalazila.

• Smatrate li da je demencija prisutnija u našoj svakodnevici nego što smo toga možda svjesni te da se o njoj ne govori dovoljno kao o važnoj društvenoj temi? Kako, prema vašem mišljenju, institucije pristupaju tom problemu i kako se ljudi općenito emocionalno odnose prema demenciji?

Da, bojim se da je demencija doista velik dio naše svakodnevice i slažem se da se o njoj ne govori dovoljno. Divim se Lanceovu scenariju i činjenici da je odlučio snimiti ovaj film jer je on posve ogoljen i stvaran te zadire u samu bit demencije. I sama sam se susretala s demencijom i morala štititi ljude kako ne bi završili u domovima ili bili izloženi nedostojanstvenom postupanju. Iz vlastitog iskustva znam da nas ljubav prema partnerima može provesti kroz najteže trenutke. Ta ljubav može spriječiti da ljudi završe u domovima, zaboravljeni i lišeni dostojanstva. Fascinira me to što i u dubini demencije ostaje sačuvana srž čovjekova bića, ono što osobu čini onime što jest. Ako ste glumac, gluma i dalje živi u vama; ako volite glazbu, ona je i dalje u vama; ako volite slikanje, i to je još uvijek dio vas. No ako si u domu, možeš postati samo broj. Možeš postati tek bezizražajno lice koje ne jede – a to me boli. Mislim da bismo o tome trebali puno više razgovarati jer je to iznimno važno.

Intervjuirao Nino Kovačić